Nisam znao što sam do svoje dvadesete godine. Majka mi je napola Hrvatica, napola muslimanka, otac pravoslavni Srbin, supruga Hrvatica. Ništa od toga nije važno. Religija i nacionalnost nikada nisu igrale veliku ulogu u mojoj obitelji, ljude smo dijelili na dobre i one druge“, rekao je jednom. U nekoj normalnoj priči, ta bi rečenica bila dovoljna. U nekoj mirnijoj zemlji, ona bi bila kraj svake rasprave. Ali BiH nije imala tu sreću

Neke stvari u životu doista se ne mogu izabrati. Ne biraš gdje ćeš se roditi, tko će ti biti roditelji, kakvo će prezime nositi tvoja krv, niti hoćeš li se prekrižiti ili ćeš učiti molitvu na nekom drugom jeziku, pod nekim drugim nebom. Možeš kasnije pokušati sve to zanemariti, pobjeći od etiketa, od nasljeđa, od povijesti koja ti je upisana prije nego što si prohodao – ali uvijek će postojati netko ili nešto što će te podsjetiti.

I zato ovaj tekst o Sergeju Barbarezu ne može početi onako kako bi trebao. Ne može početi rečenicom: čovjek koji je drugi put u povijesti odveo Bosnu i Hercegovinu na Svjetsko prvenstvo. Ne može, jer prije nego što je postao selektor, prije nego što je postao simbol, pa čak i prije nego što je postao nogometaš kakvog pamtimo, Sergej Barbarez morao je – legitimirati samog sebe.

-“Nisam znao što sam do svoje dvadesete godine. Majka mi je napola Hrvatica, napola muslimanka, otac pravoslavni Srbin, supruga Hrvatica. Ništa od toga nije važno. Religija i nacionalnost nikada nisu igrale veliku ulogu u mojoj obitelji, ljude smo dijelili na dobre i one druge“, rekao je jednom.

U nekoj normalnoj priči, ta bi rečenica bila dovoljna. U nekoj mirnijoj zemlji, ona bi bila kraj svake rasprave. Ali Bosna i Hercegovina nije imala tu sreću. Godine 1998., dok su rane još bile svježe, dok se dim rata još osjećao u zraku, Barbarez je dobio poziv koji bi za svakog nogometaša trebao biti vrhunac – poziv u reprezentaciju. Tada već igrač Bundeslige, na pragu ozbiljne karijere, stajao je pred odlukom koja nije imala veze s nogometom.

Stigle su prijetnje, ali ne njemu – nego njegovoj majci.

“Dva puta je skoro nestala. Pokušali su je oteti i ubiti. Stupio sam u kontakt s ljudima koji su to mogli zaustaviti. Rekao sam da ću igrati za domovinu tek kada mi majka bude na sigurnom“, prisjetio se.

Možda je upravo zbog toga Barbarez kasnije postao ono što jest. Ne samo igrač, ne samo kapetan, nego figura koja ne pristaje na kompromise. U Hamburgu su ga voljeli jer je bio vođa bez potrebe da to naglašava. Njegova riječ nije bila glasna, ali je bila rezolutna i konačna. Nije bio najbolji igrač, ali je imao karizmu igrača kojeg su svi voljeli. I kojeg su slušali i slijedili.

I kada je u travnju 2024. godine preuzeo reprezentaciju Bosne i Hercegovine, učinio je to u trenutku kada je malo tko više vjerovao u išta osim u prolaznost. Reprezentacija je bila izgubljena između generacija, izbornika i ideja koje nikada nisu do kraja zaživjele. Bilo je talenta, uvijek ga je bilo, ali nije bilo sustava koji bi taj talent pretvorio u nešto opipljivo. Barbarez nije donio čarobni štapić. Nije imao iza sebe veliku trenersku karijeru, niti katalog trofeja koji bi utišao skeptike. Imao je nešto drugo – iskustvo života u kojem ništa nije bilo jednostavno i autoritet čovjeka koji je naučio donositi teške odluke.

Svoj ciklus je otvorio sa šest poraza i dva remija u prvih osam utakmica. Doduše, sretna opcija je bila što se radilo o Ligi nacija, no nakon poraza od Nijemaca 7:0 nekoliko noći nije oka sklopio. I bili su to trenuci kušnje koju je zajedno prolazio s prvim suradnikom, nekadašnjim suigračem iz reprezentacije i sadašnjim tehničkim direktorom Emirom Spahićem. Mogao je tada odustati, no odustajanje nije opcija koja postoji u Sergejevom karakteru.

Prva stvar koju je napravio bila je možda i najteža – razbio je hijerarhiju. U svlačionici više nije bilo sigurnih mjesta. Imena su izgubila težinu ako nisu bila potkrijepljena odnosom prema reprezentaciji. Neki su to doživjeli kao šok, neki kao nepravdu, ali poruka je bila jasna: prošlost ne igra utakmice. Jedina iznimka u tom slučaju je – Edin Džeko. Najveći igrač u povijesti ove reprezentacije, ali ne samo briljantni egzekutor, već osoba kakvu je Barbarez samo mogao sanjati. Čovjeka koji je sjajno poznavao svoje suigrače, koji je najbolje znao kako diše svaki BiH reprezentativac, a u inozemstvu je pak prošao toliko toga da je znao kako se reprezentativac Zmajeva kako navijači tepaju svojoj momčadi i svojim igračima mora znati ponašati. Njegova posljednja poruka uoči odlučujuće bitke protiv Italije je nešto što će ući u antologiju.

Tamo će reprezentaciju BiH voditi Sergej Barbarez, traku će oko ruke posljednji put nositi Edin Džeko, a kada već političari i svjetski moćnici nisu znali ili još bolje nisu htjeli pomoći Bošnjacima, Srbima i Hrvatima da žive baš onako kako su živjeli nekad. Pokazao im je zato Sergej Barbaraz – kako se to radi!